Povijest škole

Povijest škole na temelju Spomenica od 1864. do danas

Ideja o osnutku naše škole postoji već od 1864. godine, kada su gradski zastupnici zaključili kako je potrebno otvoriti treću glavnu učionu u Zagrebu. Ostvarivanje te ideje započelo je kupnjom kuće Sorgovih u tadašnjoj Samostanskoj ulici, a konačno je realizirana 22. listopada 1865. godine, kada je svečano otvorena Dolnjogradska glavna učiona u nazočnosti dvorskog savjetnika Nikole Melinčevića, Franje Račkoga, gradonačelnika Vjekoslava Frigana i dr. Otvorena su bila četiri razreda za dječake. Mjesnim školskim nadzornikom imenovan je odvjetnik Slavoljub Vrbančić, na čije će mjesto 1868. godine doći Aleksander Hondel. Njegovo je ime u Spomenici posebno istaknuto jer je, zahvaljujući njemu, nabavljen velik broj nastavnih sredstava, a i plaće učitelja znatno su povećane.

Školske godine 1869./1870., zbog porasta broja djece, otvorene su dvije paralelke, i to jedna za dječake, a druga za djevojčice. Godinu poslije, 1871. Zagreb je na nekoliko dana postao učiteljski centar tadašnje Habsburške Monarhije jer se održavala Sveobća prva hrvatska učiteljska skupština i izložba učila, na kojoj su sudjelovali mnogi učitelji iz Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, ali i ostalih područja Monarhije. Predsjednik je skupštine bio Ivan Filipović, učitelj po kojem je nazvana državna nagrada u području obrazovanja i znanosti. Sljedeće je godine u Hamburgu održana Sveobća njemačka učiteljska skupština na kojoj je sudjelovao učitelj naše škole Đuro Kuten.

Godine 1875. donesen je novi školski zakon i imenovan je novi ravnatelj Ferdo Vuksanović. Na temelju novoga zakona Odjel za bogoštovlje i nastavu krajem 1875. godine preustrojilo je opetovnu obuku tako da su postojali odjeli opetovnjaka i odjeli analfabeta. Analfabeti su se podučavali u Kaptolskoj pučkoj školi, a opetovnjaci u Dolnjogradskoj, gdje su postojali niži i viši odjeli. Predavanja su održavana srijedom i nedjeljom, a trajala su po dva sata. Tri je godine poslije naša škola postala mjestom podučavanja analfabeta. Tada je opetovnjaka bilo 363, a ostalih učenika 417. Viši odjel pohađali su opetovnjaci koji su s dobrim uspjehom završili pučku školu, a niži oni koji je nisu završili.

Spomenica donosi zanimljive podatke o uključenosti učenika u javni, kulturni i vjerski život. Tako su, kada je 1878. umro papa Pio IX., učenici nazočili misama zadušnicama u crkvi sv. Marka. Svoje su poštovanje prema caru Franji Josipu I. i carici Elizabeti pokazali proslavom njihova srebrnog pira u travnju 1879. godine. U srpnju iste godine učenici su nazočili svečanom prijenosu ostataka pjesnika Petra Preradovića, a u lipnju 1888. godine bili su dio špalira koji je pozdravljao kraljevića Rudolfa i kraljevnu Štefaniju. U Spomenici je zabilježen nadnevak kada je priroda prema Zagrebu bila nemilosrdna. Riječ je o 9. studenom 1880. godine kada je Zagreb zadesio potres u kojem je oštećena i naša škola. Nastava se nije mogla održavati, ali je ubrzo počela obnova koja je završena 3. prosinca.

Dana 28. veljače 1886. Učiteljski zbor donio je zaključak o ustroju učeničke knjižnice. Darovanjem je prikupljeno 247 knjiga. Knjižničar je bio učitelj Dragutin Jovan, a kasnije Julije Varžička. Uskoro je ustrojena i priručna učiteljska knjižnica za daljnje usavršavanje učitelja. Knjižnice su iz godine u godinu brojile sve više knjiga. Mjesec listopad 1886. opet je bio važan za našu školu jer je u njoj zadnjeg dana toga mjeseca otvorena Šegrtska škola, i to niži odjeli te prvi razred višeg odjela s paralelkom, a već sljedeće godine i drugi razred. Otvorenje su svojom nazočnošću uveličali gradonačelnik Nikola Badovinac, Franjo Šuller, nekadašnji ravnatelj škole koji je postao kraljevskim nadzornikom pučkih škola u Zagrebu, te gradski vijećnik Gjuro Deželić.

U Šegrtskoj je školi postojala trgovačka, građevna i industrijalna skupina. Nastava namijenjena njima odvijala se u popodnevnim i večernjim satima nekoliko puta tjedno. Godine 1908. ustrojena su dva posebna razreda za pekare. U Spomenici se navode neke zanimljivosti o načinu praćenja šegrta. Možemo pročitati da su od 1887. godine uvedene upisnice, a u svaki razred tjednik ili razrednica. U upisnice su se upisivale ocjene vladanja i napretka u ožujku i srpnju, a u tjednik ili razrednicu bilješke o svakodnevnom vladanju i napretku šegrta. Temeljito se pratio rad šegrta te su se svakog mjeseca gradskoj obrtnoj oblasti dostavljali podatci o napretku, opravdanim i neopravdanim izostancima svakog pojedinog šegrta. Spomenica otkriva da je pitanje discipline često bila točka dnevnog reda sjednica Učiteljskog zbora. Ističe se da je vladanje većine učenika bilo uzorno, a zaključak, na jednoj od sjednica, da je najbolje sredstvo za dobru disciplinu obuka koja će mladež zanimati sasvim odgovara i duhu današnjeg vremena. Da bi se učenicima jasno dalo do znanja kako se trebaju ponašati, 1887. godine uvedeni su dokumenti Častna knjiga i Crna knjiga. Po nazivima je jasno da je Častna knjiga sadržavala imena učenika najboljih i u učenju i u vladanju, a Crna knjiga onih koji su se loše vladali. Svake su se godine u ožujku i srpnju čitala imena iz obiju knjiga u nazočnosti učenika, učitelja i roditelja. Također je važno istaknuti da se u školi održavala nastava vjeronauka za nekatolike iz svih zagrebačkih pučkih škola.

Iz godine u godinu bivalo je sve više učenika te se školske godine 1889./1890. nisu mogli smjestiti svi razredi, već je po jedan razred od I. do IV. preseljen u zgradu vojne glazbe u Petrinjskoj ulici. Gradsko je poglavarstvo već prije planiralo gradnju nove zgrade. Zgrada, sagrađena na zemljištu pod brojem 24 u Samostanskoj ulici, otvorena 5. listopada 1890. godine i dandanas je mjesto u kojem djeca provode važne trenutke. Tada je u njoj bilo trinaest učionica, dvorana za gombanje te kapelica. Zgradu je na otvorenju blagoslovio kanonik Feliks Suk, uz njega su još bili kraljevski školski nadzornik Franjo Šuller, gradski vijećnik Gjuro Deželić i mjesni školski nadzornik Franjo Vrbanić. Tadašnji je ravnatelj bio Ljudevit Tomšić.

Uz školsku je zgradu bilo i veliko školsko dvorište na kojem su učenici izvodili gimnastičke vježbe. Školske godine 1892./1893. otvoreni su V. i VI. razredi za učenike koji nisu natavljali zanat ili neku srednju školu. Od te su školske godine učenici stjecali nova znanja i na izletima u gradskoj okolici te tijekom posjeta tvornicama i radionicama. To bi danas odgovaralo našoj izvanučioničkoj nastavi. Svoj su pjevački talent učenici razvijali u pjevačkoj školi za dječake od 8 do 12 godina, koju je otvorio Zemaljski glazbeni zavod.

U Spomenici se iz godine u godinu spominju imena osoba važnih u političkom, kulturnom i školskom životu grada Zagreba te njihovi dojmovi o radu učitelja, koje su iznosili tijekom svojih posjeta školi. Tako je kraljevski školski nadzornik općih pučkih škola za Zagreb Eduard Suhin pohvaljivao veoma često ovaj zavod i prisustvovao u razredih predavanju. Osim što su svojom nazočnošću uveličali važne nadnevke naše škole, gradonačelnik Nikola Badovinac i gradski vijećnik Gjuro Deželić 1886. godine bili su nazočni i na predavanjima naših učitelja u pojedinim razredima i na provođenju završnih ispita. Školu je posjetio i gradonačelnik Milan Amruš te predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Izidor Kršnjavi koji je zaslužan za izgradnju brojnih javnih zgrada i osuvremenjivanje školstva. Da bi se uvjerili u napredak šegrta, školu su posjećivali i povjerenici obrtne oblasti. Posjetitelji naše škole bili su i učitelji iz Bugarske i južne Ugarske.

Naši su se učitelji istaknuli i kao autori pedagoških djela te prevoditelji. Odjel za bogoštovlje i nastavu preporučio je svim učiteljskim knjižnicama da nabave djela Pučka škola Julija Varžičke i Feneloni i Montaigne Johna Lockea, u prijevodu Ivana Širole. U području pisanja pedagoških djela posebno se istaknuo prvi ravnatelj škole Franjo Klaić djelima: Učitelj u školi, Pedagogičko-didaktički kaziput, Njega zdravlja duševnoga i tjelesnoga i dr.

Gradsko je poglavarstvo 6. veljače 1893. godine iskazalo čast našoj školi odlukom da se u njoj, kao centralnoj školi grada Zagreba, smjesti školska zastava svih zagrebačkih pučkih škola. Zastavu su izradile učenice Zavoda časnih sestara milosrdnica, a uporabljivala se pri svečanim prigodama škola. U svibnju je zastava posvećena u crkvi sv. Kate, a kod posvete je kumovala iz osobite naklonosti prema školskoj mladeži milostiva gospođa Juta Mošinsky, supruga tadašnjeg zagrebačkoga gradonačelnika Adolfa Mošinskoga.

Tužna je strana tadašnjeg (kao i svakog vremena prije i poslije) siromaštvo koje je bilo sveprisutno. Siromašnoj su školskoj djeci humanitarna društva Dobrotvor, Gospojinsko društvo i Stolček poklanjala odjeću i obuću, a Družtvo za prehranu od 3. prosinca do 27. veljače davalo im je besplatne objede. Gradsko im je poglavarstvo svake godine kupovalo knjige. Na zdravlje se djece posebno pazilo. Gradski su kotarski liječnici redovito svake godine obavljali cijepljenje i docjepljivanje protiv boginja. Pazilo se da bolesna djeca ne pohađaju nastavu dok se ne izliječe. U Spomenici je zabilježeno kako je u ožujku 1887. godine medju školskom mladeži prilično žestoko zavladao dobrac. Nastava nije prekinuta iako neko vrijeme u školi nije bio 171 učenik. Bolest je uspješno suzbijena već u travnju.

Sljedeće stranice Spomenice donose važne nadnevke kao što je 31. ožujka 1893. kada je osnovana Centralna knjižnica zagrebačkih pučkih škola spajanjem Centralne knjižnice koja se do tada nalazila u Gornjogradskoj pučkoj školi s priručnom knjižnicom naše škole. Knjižničar je nove knjižnice postao učitelj Franjo Bartuš. 1897. godine knjižnica će početi izdavati list „Vjerni drug“, čiji je urednik bio učitelj Julije Varžička. List je izlazio na početku svakog mjeseca tijekom nastavne godine. U siječnju 1894. godine održana je izložba risarija i pismenih radnja svih zagrebačkih šegrtskih škola, koja se kasnije tradicionalno održavala svake godine. Izabirali su se najbolji radovi te su njihovi autori novčano nagrađivani. Redovit posjetitelj izložbi bio je Izidor Kršnjavi. Na prvoj je izložbi bio i školski nadzornik Antun Cuvaj kojeg je kasnije car Franjo Josip I. imenovao savjetnikom. Škola je sudjelovala i na Milenijskoj izložbi u Budimpešti 1896. godine, na koju je poslala najbolje pisanke i risanke te primjere ručnog rada. Pismene i crtarske radnje šegrta naše škole našle su se i na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine.

Učiteljima svih zagrebačkih pučkih škola omogućeno je stručno usavršavanje u području geometrijskog i prostoručnog crtanja. Tečaj je polazilo 16 učitelja, a podučavao ih je učitelj Vatroslav Vuksan. Gradsko je poglavarstvo mislilo da je šegrtima potrebna i razonoda pa im je od školske godine 1894./1895. omogućilo svake nedjelje po jedan sat pjevanja i dva sata tamburanja. Učenici su svoje vještine pokazivali na završnim školskim svečanostima. Zanimanje učenika za kulturu pokazuju i odlasci na predstave u Hrvatsko narodno kazalište.

Već je spomenuto kako su našu školu posjećivale mnoge istaknute osobe, no samo je jedan posjet predstavljao najveću čast. Dogodilo se to 16. listopada 1895., a posjetitelj je bio car Franjo Josip I. Tom su prigodom učenici zagrebačkih škola stajali u špaliru sve do ulaza u školu, gdje je cara dočekao Učiteljski zbor. Car je razgledao sve prostorije te je na odlasku udostojao milostivo izraziti svoje zadovoljstvo.

Školske godine 1897./1898. u prostoru je škole preseljena djevojačka škola, dotad smještena u Kukovićevoj kući. Te je godine broj učenika smanjen jer je otvorena niža pučka škola u Horvatima.

Rujan 1898. godine bio je tužan mjesec za Monarhiju jer je umrla carica Elizabeta. Učenici su joj iskazali poštovanje nazočnošću na misama zadušnicama.

Među završnim godinama 19. st. koje sadrži Spomenica, zanimljivi su događaji iz triju godina. Godine 1899. uveden je odmor između nastavnih sati za učenike. 1905. godine održao je predavanje za roditelje. Predavač učitelj Dragutin Jovan je govorio o glavnim momentima uzgoja. Istaknuto je da je na predavanju bio velik broj roditelja i da su sa zanimanjem slušali predavača. Te je iste godine u dvorani Hrvatskoga sokola Društvo za unapređenje uzgoja organiziralo glazbenu deklamatornu zabavu za učenike od IV. do VI. razreda pučkih škola, a 1908. godine obilježen je Dječji dan pjevanjem, deklamiranjem, gimnastičkom produkcijom, a svirao je i tamburaški zbor.

Razdoblje prije i poslije Prvog svjetskog rata

Školske godine 1912./1913. od značajnijih događaja valja istaknuti promaknuće ravnatelja škole Škendera Kranjca u županijskog školskog nadzornika. Kranjcu je rješenje, na temelju višegodišnjeg uspješnog djelovanja na području školstva, izdao car Franjo Josip I. 21. lipnja 1912. godine. Iste školske godine, zbog velikog broja upisanih dječaka u Šegrtsku školu, nastava se paralelno odvijala u školi u Krajiškoj ulici, odnosno u kaptolskoj šegrtskoj školi. I te školske godine preduzimani su sa šegrtima naučni izleti u tvornice, važnije radionice, muzeje i izložbe, od kojih je posebno značajna bila izložba umjetnika i profesora Marka Peroša u Umjetničkom paviljonu. Sljedeće školske godine, 1913./1914., nakon više od četrdeset godina službovanja na mjestu ravnatelja, umirovljen je Škender Kranjc, a na njegovo je mjesto došao učitelj Ivan Štampar.

Spomenice škole iz perioda Prvoga svjetskog rata prožete su motivima brige za djecu mobiliziranih, ranjenih i umrlih vojnika. Iako Zagreb tijekom Prvoga svjetskog rata nije bio neposredno pogođen ratnim operacijama, nisu ga zaobišli drugi ratni tereti. Hrvati su kao podanici Austro-Ugarske Monarhije, koja je bila dijelom tzv. Središnjih sila ili Trojnog saveza, morali ratovati u njezinim oružanim snagama. U Zagrebu su svakih šest tjedana izlazili oglasi s pozivima na mobilizaciju. Mnoge su javne zgrade postale bolnice za ranjenike ili su pak služile kao vojarne. Život u gradu u vrijeme rata opisuje i Miroslav Krleža. Na dan 15. veljače 1915. godine on je napisao: Kroz naš kolodvor prolaze danju i noću transporti. Tisuće i tisuće nevino osuđenih otputovale su u smrt. Dnevno stižu vlakovi s ranjenicima, bez nogu i bez ruku, i svi tu stanuju s nama, u ovome malome gradu, tu jauču čitave noći po bolnicama pokraj nas, i tu umiru s nama, i tu ih pokapaju i prolaze sprovodi kroz ovaj grad, u beskrajnim povorkama.

Na početku školske godine 1914./1915. učitelji naše škole Josip Boranić i Ljudevit Krajačić također su bili mobilizirani. Zamjenjivali su ih učitelji iz škole u Gajevoj ulici. Organizirane su razne školske manifestacije na kojima je prikupljan novac za invalide, hrabre hrvatske ratnike, siročad palih hrvatskih junaka te ubogu školsku djecu. Primjerice, školska mladež je 26. ožujka 1916. godine priredila u Glazbenom zavodu Dobrotvorno posijelo kojemu su nazočili ban Ivan Škrlec, nadbiskup Antun Bauer, gradonačelnik Janko Holjac te roditelji učenika. U Spomenici se navodi kako je posijelo uspjelo i materijalno i moralno. Prikupljeni novac razdijeljen je Odboru „Hrvat“, odnosno siročadi palih hrvatskih junaka domaće carske i kraljevske pukovnije. Te su godine učenici sakupljali prinose za invalide i ratnike kupovinom bugačica Za naše junake, ratnih križića Mladež domovini i srećaka dobrotvornih lutrija. Krajem školske godine organizirana je smotra gimnastičkih vježbi kako bi školska mladež doprinijela za siročad palih hrvatskih junaka svojim radom i marom makar mali prilog koji, kako se navodi u Spomenici, ide od srca k srcu.

Spomenica za školsku godinu 1916./1917. sadržava podatak o smrti cara Franje Josipa I., vladara Austro-Ugarske Monarhije koji je na carskom tronu proveo 68 godina. Na dan pogreba 21. studenoga 1916. godine školska je mladež prisustvovala misi žalobnici i žalobnom slovu pred žalobnim velom zastrtom slikom velikoga vladara kliknuvši: „Vječna mu spomen u hrvatskom narodu!“. Obuka se te školske godine održavala u iznajmljenim prostorijama u Preradovićevoj ulici br. 21, jer je školska zgrada služila kao vojna bolnica. I dalje se nastojalo pomagati nevoljnoj školskoj dječici.

Prvi svjetski rat završio je 1918. godine pobjedom sila Antante i kapitulacijom Središnjih sila. Smatra se da je više od deset milijuna vojnika stradalo na obje strane. Karlo I., posljednji habsburški vladar, odrekao se prijestolja, a Austro-Ugarska Monarhija ubrzo se raspala na mnogo dijelova. Hrvatske zemlje su, nakon raspada Monarhije, bile najprije dijelom Države Slovenaca, Hrvata i Srba, da bi od 1. prosinca 1918. godine postalo dijelom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, monarhije na čelu sa srpskom dinastijom Karađorđevića. Novom državom upravljalo se centralistički, iz glavnoga grada Beograda.

Posljednje su godine rata u Zagrebu obilježile svakovrsne nestašice i sve je više kućanstava morila glad. Europu je, neposredno nakon rata, pokosila epidemija španjolske gripe koja je odnijela milijune ljudskih života. Spomenica iz 1919. godine otkriva kako španjolica nije zaobišla ni našu školu: U listopadu 1918. stala su djeca poboljivati od španjolske groznice. Kad je ta bolest poprimila sve teži značaj zaraze obustavljena je obuka odredbom gradskoga poglavarstva od 14. listopada do 28. listopada. Usto je i ponašanje djece postalo vrlo nemarno, vjerojatno kao posljedica aktualnih društvenih prilika. Pisac Spomenice žali se kako je u marljivosti djece opaženo znatno popuštanje, u nauci velika rastresenost, površnost i brzo zaboravljanje. Kao uzrok takvih negativnih promjena kod djece krivi on nedostatan i nemaran nadzor roditelja i besposleno vucaranje djece po ulicama.

Hrvatska u Kraljevini Jugoslaviji

Što se tiče školske godine 1920./1921., potrebno je istaknuti smrt učitelja Vjekoslava Košćevića, zagrebačkog pedagoga rodom iz Siska koji je u struci zastupao ideje nove pedagogije, škole rada i umjetničkog odgoja. U tu je svrhu pokrenuo časopis „Preporod“, kako bi širio suvremene ideje o odgoju. Osim uređivanja časopisa, objavljivao je i djela, od kojih se u Spomenici iz 1921. godine ističu sljedeći naslovi: Uzgoj bez šibe, Zadaće u školi, Slobodno risanje, Škola s pomoću rada, Organizacija hrvatskog učiteljstva itd. Košćević je umro od pjegavca, zarazne bolesti zbog koje učiteljski zbor nije mogao prisustvovati sprovodu.

Prostorijama škole služila su se, dozvolom gradskoga poglavarstva, poslije osam sati navečer razna društva. Godine 1923. u Spomenici se navode: Atletsko društvo „Croatia“, Savez kršćanskih socijala, Hrvatski tamburaški orkestar „Zajc“, Hrv. konjanički „Sokol“.

Tijekom školske godine 1924./1925. uređeno je u školskoj dvorani školsko kino, u kog su svake druge sedmice dolazila školska djeca osnovnih i građanskih škola grada Zagreba na prikazivanja.

U slučaju jake zime, kao što je bila ona na prijelazu iz 1925. u 1926. godinu, kada centralna peć nije funkcionirala, nastava se morala prekidati. Zbog toga se učiteljski zbor na sjednicama zauzimao za izgradnju nove centralne ložione. Na kraju je tome i udovoljeno u lipnju 1926. godine izgradnjom nove peći. Još jednu novinu te godine predstavljalo je uvođenje ocjena odličan, vrlo dobar, dobar, dovoljan i nedovoljan u sustav ocjenjivanja. Ravnateljem je postao Stjepan Gorupić, dotadašnji ravnatelj škole Pantovčak.

Djeca Draškovićeve ulice dolazila su u našu školsku zgradu pa se morala i nadalje održavati izmjenična poludnevna obuka. Odlukom gradskog poglavarstva provedeno je grupiranje svih šegrtskih škola grada Zagreba po stručnim skupinama. Ovu su školu polazili svi šegrti građevno-kovinarske struke od prosinca 1926. godine, a uz njih i mješovita skupina: urari, zlatari, fotografi, optičari, zubotehničari itd. Obzirom na takvo grupiranje, nužno je bilo, da se trgovačko odjeljenje šegrtske škole premjesti na Zavrtnicu. Kako stoji u Spomenici iz te godine: napredak u školskim predmetima je oteščavalo, što nije bilo propisanih udžbenika, naročito čitanka za šegrtske škole, pa se je rabilo privatna izdanja, prema uviđavnosti nastavnika.

Godine 1927. izmijenjen je naziv škole iz Šegrtska u Opća zanatska. Nakon što se, zbog nerješavanja nacionalnog pitanja, situacija dodatno zaoštrila ubojstvom hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini u Beogradu,  kralj Aleksandar je 6. siječnja 1927. godine ukinuo ustav i Narodnu skupštinu te proglasio diktaturu. U Spomenici je također zabilježen taj značajan povijesni događaj: Od važnijih promjena što zasijecaju u državno uređenje ističe se dokinuće „Vidovdanskog ustava“ po Njegovom Veličanstvu Kralju Aleksandru I, izvršenom 6. siječnja 1927. godine.

Ove je godine ponovno bila jaka zima radi koje je školska obuka bila obustavljena u svim zagrebačkim školama pa i na ovoj od 14. – 22. veljače.

U Spomenici iz godine 1929./1930. zabilježeno je ovo: Od historijskog je značenja dan 4. oktobra 1929. kada ja Njegovo Veličanstvo, naš kralj Aleksandar izdalo manifest kojim se naša država proziva kraljevina Jugoslavija, a podijeljena je na 9 banovina. Prema tomu je grad Zagreb u Savskoj banovini. Prvim banom naše banovine imenovan je dr. Josip Šilić… novim školskim zakonom od 5. XII. 1929. unificirano osnovno školstvo cijele kraljevine Jugoslavije i tim danom prestali važiti dosadovnji, raznoliki, školski zakoni, tako i za nas dotadanji Školski zakon od 1888. godine… Prema tom novom zakonu određena je stanarina učiteljstvu osnovnih škola grada Zagreba po 500 dinara mjesečno, što doprinosi blagajna općine grada Zagreba. Nastavnički honorar isplaćivan je po gradskoj blagajni za svaki održani (efektivni) sat po 30 din.

Kralj Aleksandar i Kraljica Marija u nekoliko su navrata posjećivali grad Zagreb, pa je školska mladež bila uključena u njihov doček, a u školama su se obilježavale i sve propisane vjerske i državne dužnosti. Od važnijih događaja od općeg nam značenja istaknuti je da su grad Zagreb posjetili i boravili u kraljevskom dvorcu u Mesničkoj ulici Njihova Veličanstva Kralj i Kraljica od 25. siječnja do 4. veljače 1931. Kako pri dočeku, tako i pri odlasku sudjelovala je sveukupna mladež naše škole zastavicama u ruci… Ponovna svečana prigoda pri kojoj je sudjelovala škol. mladež, bila je dne 3. lipnja 1931. U to, naime, vrijeme boravila su Njihova Veličanstva i opet u Zagrebu. Odbor za podignuće skloništa srednjoškolskoj mladeži priredio je u počast i duboku zahvalnost mimohod školske mladeži osnovnih i srednjih škola pred licem Njezinog Veličanstva Kraljice Marije. Duga povorka od nekoliko tisuća djece talasala se je Maksimirom gdje je ta prigodna svečanost održana  – kličući iz razdraganih srdašca svojoj ljubljenoj Kraljici.

Prisustvovala je sva školska mladež i službi Božjoj na rođendan Nj. Velič. Kralja Aleksandra dne 17. prosinca 1930., zatim na dan Ujedinjena dne 1. XII, rođendan Njeg. visočanstva kraljevića Petra itd., te je tako udovoljavala vjerskoj i državljanskoj svojoj dužnosti.

Dna 6. septembra 1931. došlo je Njezino Veličanstvo Kraljica Marija s Njeg. Visočanstvom nasljednikom prijestolja Petrom u Zagreb na proslavu Jadranske straže. Tom zgodom držala je mladež ove škole špalir na Jelačić trgu.

Koncem školske godine 1931./1932. dovršene su dvije nove škole grada Zagreba i to na Selskoj cesti i na Jordanovcu. 28. lipnja prijepodne obavljena je svečana posveta tih škola. Proslavu posvete priredile su sve zagrebačke škole zaključnom svečanošću u Narodnom kazalištu. Odlukom Ministra prosvjete od 30. kolovoza 1932. godine spojena je muška i ženska osnovna škola u Samostanskoj ulici u mješovitu osnovnu školu. Na zamolbu i prijedlog nastavničkog vijeća, škola je dobila naziv Državna narodna škola Josipa Jurja Štrosmajera odlukom Ministarstva prosvjete od 12. srpnja 1933. godine.

Sljedeće godine, za vrijeme posjete gradu Marseilleu, 9. listopada 1934., ubijen je kralj Aleksandar tijekom vožnje automobilom zajedno s francuskim ministrom vanjskih poslova Louisom Barthouom: Taj strašan događaj zavio je u veliku i duboku žalost čitav naš narod pa tako i nastavnički zbor i mladež ove škole. Komemoracija održana je na zavodu 10. oktobra 1934. žalobnim govorom upravitelja škole. Novom kralju Njegovom Veličanstvu Kralju Petru II. položili su zakletvu članovi ovog zbora 11. oktobra 1934. uz prigodni govor upravitelja škole.

Odlukom Ministarstva prosvjete od 28. siječnja 1937. otvorena je Ogledna škola u Zagrebu. Kao Ogledna škola ima služiti dosadanja Državna narodna škola J. J. Štrosmajer. Odlukom Ministarstva prosvjete imenovan je za vršitelja dužnosti pedagoškog instruktora Ogledne škole Josip Bangut, nastavnik građanske škole. Oglednu školu svečano je 11. ožujka 1937. godine otvorio šef Nastavnog odsjeka Ministarstva prosvjete, odjeljenja za osnovnu nastavu g. Dragoljub Branković koji je tom zgodom održao predavanje: Psihološka osnovica oglednih škola i savremenog pedagoškog strujanja. Za unapređenje nastave osnovan je u Oglednoj školi Fond. Svake su subote bile upriličene konferencije pedagoško-instruktivnog karaktera. Sljedeće je godine Državna Ogledna škola premještena na Savsku cestu.

Odlukom Ministra prosvjete od 18. siječnja 1939. otvorena je na ovoj školi viša narodna škola sa 6 odjeljenja i to 5 odjeljenja za I. razred, a za II. i III. razred jedno odjeljenje. Ukupno je bilo 16 odjeljenja: 10 osnovne i 6 više narodne škole. Ista viša narodna škola radila je u prostorijama Evangelističke škole u 8 školskih soba sa skraćenim brojem sati svako poslijepodne od 14:00-16:30. Već je sljedeće godine gradsko poglavarstvo otkazalo prostorije u Gundulićevoj ulici (Evangelistička škola) gdje je bilo 8 odjeljenja, 2 osnovne i 6 više narodne, a u Varšavskoj nije bilo prostorija za ta odjeljenja jer je i te godine u zgradi bila I. ženska građanska škola te su ta odjeljenja premještena u druge škole. Te je školske godine, prve u Banovini Hrvatskoj, svečano proslavljen dan rođenja braće Radića 11. lipnja 1940. godine.

Godine Drugog svjetskog rata

Uskoro nakon što je izbio rat između Kraljevine Jugoslavije i Njemačke, 10. travnja 1941. poslije podne proglasio je Vojskovođa Slavko Kvaternik putem krugovala Nezavisnu Državu Hrvatsku na čelu s Poglavnikom dr. Ante Pavelićem.

Budući da je u školi bila nastanjena njemačka vojska, nije se mogla nastaviti obuka poslije uskrsnih praznika sve do 15. svibnja 1941. Toga je dana obuka nastavljena i trajala je sve do 29. lipnja 1941. godine.

Školska je obuka bila redovita sve do Božića. Poslije Božića zauzela je prostorije na I. i II. katu Zajednica za promet stokom pa je uzeta školska zbornica za razred. Obuku su imali treći i četvrti razredi po tri puta u tjednu, a prvi i drugi razredi po dva puta tjedno. Koncem svibnja iselila je Zajednica za promet stokom i čitava je zgrada bila na uporabi školi pa je u zgradu uselila građanska škola iz Ivkovićeve ulice. U toj su zgradi imale obuku: Pučka škola u Samostanskoj ulici i dvije građanske škole, svaka po 4 puta tjedno… Kako je zima bila dugačka i jaka, obuka je bila prekidana u dva maha po 14 dana.

Od 30. studenoga 1942. godine bila je redovita obuka prekinuta zbog nestašice ogrjeva. Obuka je nastavljena 1. ožujka i to samo za I. i II. razrede u zgradi pučke škole u Gornjem gradu i to dva puta nedjeljno. Početkom travnja počela je obuka i za II. i III. razrede i to samo jedanput na tjedan sve do konca školske godine.

Na godišnjicu smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića školska je mladež prisustvovala misi zadušnici. Na svečan način proslavljen je Majčin dan 3. lipnja, a o značaju toga dana krasnoslovila su sva školska djeca.

Godine 1943. redovita je obuka započela 2. rujna u zgradi pučke škole u Gornjem gradu (i to četiri razreda dva puta tjedno, a četiri razreda samo jednom tjedno). Uslied teških ratnih prilika obuka je bila prekinuta od 1. prosinca 1943. do 1. lipnja 1944. Kako je školska zgrada u Gornjem gradu zauzeta po Ustašama, te je ova škola ostala bez potrebnih prostorija, pa se obuka držala od 1. lipnja do 31. srpnja na školskom dvorištu i to jutrom od 7-9 sati, a poslie podne od 17-20 sati“.

Školska godina 1944./1945. započela je radom redovno. Budući da je zgrada ove škole bila zauzeta po vojsci, to se obuka održavala po privatnim prostorijama u okviru školskog područja. Svaki razredni učitelj bio je obavezan da nađe prostorije gdje će sa svojim razredom raditi. Tu je odredbu izdalo gradsko školsko nadzorništvo. Učitelji su time stavljeni u težak položaj, ali su uz pomoć roditelja ipak u većini uspjeli pronaći ma kakve prostorije za obavljanje nastave. Pojedini su razredi bili porazmješteni u nekim privatnim stanovima, a i nekim institucijama kao Francuski institut, napuštene gostionice, lokali itd. U takvim se je prostorijama odvijala nastava svakog drugog ili trećeg dana od 7-9 sati izjutra. Ovo se je vrijeme uzelo stoga, što je tada bilo obično zatišje od zračnih napadaja. Pod takvim je okolnostima bio rad u školi otešćan i naporan, pa je prema tome bio moguć tek minimalan uspjeh u radu.

Na temelju odredbe Ministarstva narodne prosvjete NDH od 21. kolovoza 1944. pretvorena je ova škola sa već utvrđenim školskim područjem u vježbaonicu uz Državnu učiteljsku školu u Zagrebu… U to vrijeme dolaze i dani Narodnog oslobođenja, pa je rad u školama iza kratkog prekida nastavljen u posvema novom duhu, koji je sobom donijela NOB.

U socijalističkoj Jugoslaviji

Škola je odmah dobila svoju zgradu, koja je tijekom rata bila strahovito zapuštena. Zauzimanjem Narodnih vlasti, naročito samoga naroda u okviru Narodne Fronte, škola je u najkraćem vremenu osposobljena za rad. Da se samo donekle ilustrira zapuštenost u kojoj se nalazila škola, dovoljno je istaći da je iz školskog dvorišta izvezeno preko sedamdeset kamiona smeća i raznih otpadaka… Odvojena je vježbaonica učiteljske škole i vraćena u potpunosti s djecom i nastavnicima u svoju staru zgradu u Medulićevoj ulici.

Godine 1946. Treća se ženska gimnazija preselila u vlastitu zgradu u Samostanskoj ulici, ali se uselila Nova klasična gimnazija.

  1. kolovoza 1946. Sabor je donio Zakon o obaveznom sedmogodišnjem školovanju.

Spomenica iz 1948./49. puna je raznih događanja, pa navedimo tek neka. 29. studenog 1948. godine izvršeno je svečano primanje u Pionirsku organizaciju, 31. prosinca 1948. godine proslavljen je u školi Dan dječje radosti sa obilnim programom za roditelje, koji su opet Pionirima priredili lijepu zakusku. 25. veljače 1949. godine nastupio je pjevački zbor škole na Radio-stanici, a zatim u Radničkom domu. 25. svibnja 1949. godine osim proslave na školi i trčanju štafete u čast rođendana Maršala Tita, učenici su priredili program trudbenicima Ministarstva saobraćaja…

U drugoj polovini mjeseca rujna 1951. počeli su se pojavljivati pojedinačni slučajevi bolesti šarlaha u nižim razredima, pa je često trebalo raskuživati pojedine školske prostorije, a to se odražavalo na nastavu. Uslijed mnogih personalnih promjena, kao i uslijed toga što je škola prilično dugo bila bez direktora, disciplina je na školi bila upravo strašna. I učenje je posve potisnuto u stranu, najrazličitijim interesima koji su se kod učenika razvili u toj situaciji. Novi nastavnici koji su došli u školu, bili su dočekani u razredu zviždukom učenika cijelog razreda… Osnovni zadatak, koji je bio postavljen pred cijeli kolektiv, čim se zbor kompletirao i došao novi rukovodilac, uvesti disciplinu i oduševiti učenike za učenje. Kroz taj osnovni zadatak treba promatrati rad kolektiva u cijeloj školskoj godini. Napori koji su ulagani dali su pomalo i prve rezultate. Sve manje je bilo onih nastavnika koji su prijavljivali da im je onemogućen rad na satu, a postepeno sve više onih koji su u zbornicu dolazili sa sata nezadovoljni… Težnja da se na ovu mušku školu, postavi što više muškaraca, prilično je u ovoj godini uspjela. Zato je i zadatak da se učenike privikne na što bolje vladanje u školi i izvan nje bio u ovoj godini uspješniji i lakši… Odgojiti čovjeka socijalističke stvarnosti, aktivnog borca za stvar socijalizma, naprednog u svojim shvaćanjima i odanog svojoj socijalističkoj domovini, bila je glavna briga Nastavničkog zbora. Sabor je donio 27. studenog 1951. godine Zakon o narodnim školama, kojim se prešlo na osmogodišnje školovanje. („Prosvjetni vjesnik“, br. 8/1951. )

Spomenica iz 1952. bilježi probleme s kojima se škola teško nosi. Iako škola ima dovoljno školskog namještaja, ipak nam učeničke klupe iz godine u godinu postavljaju sve veći problem. To je uglavnom zbog toga, jer se smanjuje broj nižih odjeljenja, a povećava broj viših. Suviše nam je malih klupa, jer imamo sve manje malih učenika, a premalo velikih, jer je sve više starijih i većih učenika. Zato se mnogi stariji učenici moraju služiti namještajem za niže razrede, a to stvara znatne poteškoće u radu, a sigurno se negativno odražava na pravilan fizički razvoj naših učenika.

Zanimljivo je da škola danas ima sličnih problema kao što su ovi napisani u spomenici. Učilima je škola relativno dobro snabdjevena i ona se stalno nadopunjuju novima. Međutim nedostatak sporednih prostorija, prostorije za kabinete, radionicu i razne slobodne aktivnosti učenika izvan škole predstavljaju nam ozbiljan problem. Teško je zamisliti suvremenu nastavu bez najrazličitije dopune praktične aktivnosti učenika. To je veliki manjak za učenike osmogodišnjih škola, koje su se morale smjestiti u stare zgrade, građene za sasvim drugo školovanje…

Evo još nekoliko zanimljivosti iz toga vremena. Kao i svake godine poslije Oslobođenja, učenici se sami snabdijevaju potrebnim udžbenicima, pisankama i ostalim priborom. Međutim često mijenjanje i prepravljanje udžbenika čini kod nabave znatne poteškoće i nepotrebne troškove. Često se u knjižarama nastoje prodati zalihe starih udžbenika pa se učenici u istom razredu nađu s različitim knjigama…

…I školsko dvorište predstavlja problem. Prva jesenska kiša stvara u dvorištu takovo blato da je pristup djece na dvorište nemoguć. U proljeće i ljeto, oblaci prašine dižu se u dvorište i spuštaju se kroz prozore u razrede. Trebat će nešto poduzeti da se to dvorište uredi za fiskulturno igralište. Naravno, bez novčanih sredstava to je nemoguće.

Nažalost od 1952. godine nemamo povijesnih dokumenata na temelju kojih bismo doznali što se točno događalo u tom periodu. Radi toga povijesni kontekst nastavljamo s prvom dostupnom 1969. godinom.

Kraj 60-tih i početak 70-tih godina obilježio je pokret poznat pod nazivom Hrvatsko proljeće. Bio je to nacionalni pokret hrvatskih intelektualaca, znanstvenika i studenata predvođen mladom generacijom hrvatskih komunista poput Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala, a protiv unitarizma i gospodarske neravnopravnosti unutar tadašnje SFRJ. Jasno izražena želja za kulturnim, gospodarskim i političkim promjenama unutar države rezultirala je represijom spram Hrvata Proljećara. Mnogi su bili osuđeni na zatvorske kazne, zabranjen je rad Matice hrvatske kao najvažnije kulturne i znanstvene ustanove u Hrvatskoj, sputavana je sloboda mišljenja i izražavanja, a razni oblici cenzure bili su vidljivi na svim razinama.

U to je vrijeme ravnateljica škole bila prof. Mira Matanović Mamušić. Svi su učenici mogli sudjelovati u brojnim izvannastavnim aktivnostima, društvima i organizacijama kao što su: KUD sa sekcijama, Sportsko društvo, Narodna tehnika, Savez pionira i omladine te Crveni križ. I ranijih su se godina učenici naše škole istakli uspješnim rezultatima u grupama slobodnih aktivnosti, no te se školske godine posebno izdvajala likovna grupa nastavnice Marice Cvelić. U natječaju povodom tjedna Bologne u Zagrebu, Turistički savez Zagreba nagradio je radove na temu „Bologna kakvu znam – kakvu zamišljam“ učenica Alme Mahić i Marijane Orlić, a pod stručnim vodstvom nastavnice Marice Cvelić. Osim što su zajedno posjetili Bolognu, škola je na dar dobila ‘grad pobratima’, plaketu te dvije medalje, a učenice gramofon, gramofonske ploče, loptu za košarku i mnoštvo suvenira.

Tih su godina učenici naše škole osvojili brojne nagrade i priznanja. U natječaju Turističkog saveza Zagreba na temu „Zagreb i zagrebačko turističko područje“ nagrađeno je vrijednim nagradama deset učenika. Školske godine 1968./1969. bio je zapažen rad recitatorske grupe nastavnice Gusić čiji su učenici s uspjehom nastupili u programu za: Dan Republike, Dan dječje radosti, Dan žena, 1. Maj te prilikom ispraćaja štafete. Nagrađeni su bili učenici: Marko Ekenšpanger za rad o Danu Republike, Nela Vražić o Bologni te sedam učenika za radove o turizmu. Najbrojnija grupa svih slobodnih aktivnosti bila je Klub prijatelja knjige koju je godinama vodila prof. Lada Kovačić u sklopu koje su našu školu posjetili poznati pisci Anđelka Martić i Mato Lovrak.

Na Svečanoj sjednici članova Radne Zajednice predsjednica Tereza Zec govorila je o 25. godišnjici oslobođenja i intenzivnoj poslijeratnoj izgradnji Zagreba, njegovu prostornom razvitku i razvoju na svim poljima djelatnosti. U relativno kratkom razdoblju od 25 godina Zagreb je prerastao okvire malog grada i postao velegrad. Izgradnja je bila iznimno dinamična i bogata. Gradili su se stambeni objekti, naselja, tvornice, škole, fakulteti, poslovni i prometni objekti, instituti, domovi kulture, hoteli itd. Grad se širio prema zapadu i istoku, no gradnja se nastavila i preko rijeke Save. Bržu gradnju omogućila je i pospješila izgradnja Mosta slobode pa su u prekosavskom području nicala nova naselja. Posebno mjesto u 25-godišnjem razvoju slobodnog, socijalističkog Zagreba zauzima izgradnja tvornica, građevinskih kompleksa poput Pionirskog, Studentskog i Filmskog grada, aerodroma „Zagreb“ u Plesu, žičare na Sljemenu, bolničkih i zdravstvenih objekata itd. Tim povodom u našoj je školi bogatim programom: pozdravnom pjesmom, čitanjem referata o 25-godišnjici, recitacijom pjesama i dodjelom nagrada najzaslužnijim učenicima obilježen taj jubilej. Koliko su učenici i nastavnici u tom razdoblju bili ambiciozni i vrijedni, govori i nagrada „Nagrade najboljima“ 7.a razredu koji je osvojio 100 tisuća dinara na natječaju Kreditne Banke Zagreb.

U međuvremenu je dužnost direktora škole obnašao Marijan Lang, a od 17. kolovoza 1984. godine direktor je Marijan Peša koji je do dolaska u školu obavljao dužnost predsjednika Republičkog odbora sindikata radnika u odgoju, obrazovanju, znanosti i kulturi Hrvatske. Interes za kadrovsku i materijalnu situaciju u školi pokazao je i Ante Mijatović, tadašnji pomoćnik predsjednika Republičkog komiteta za prosvjetnu, fizičku i tehničku kulturu Hrvatske sa svojim suradnicima, koji je izrazio svoje zadovoljstvo i pohvalio radnu atmosferu. 10. rujna 1986. godine u Saboru SR Hrvatske delegacija škole primila je iznimnu državnu „Nagradu Ivan Filipović“ te se time uvrstila u listu najpriznatijih u Hrvatskoj. Iste je školske godine počela fakultativno, ali s namjerom da prijeđe u redovnu, izvoditi nastava latinskog jezika u petim razredima. Već je iduće godine latinski jezik odlično prihvaćen i ustrojno je pet radnih grupa učenika koji su sustavno i sa zanimanjem pratili nastavu toga klasičnog jezika.

Povodom Dana škole Vijeće nastavnika počelo je s proglašavanjem učenika generacije. Tu prvu počasnu titulu dobio je učenik 8.b razreda Ratko Vladetić, koji se tijekom svog školovanja isticao kao najbolji učenik u učenju, vladanju i zastupanju škole na raznim učeničkim susretima i natjecanjima. Učenicom generacije 1987./1988. proglašena je Suzana Kubik. Koliko se razmišljalo o sigurnosti djece govori i podatak da je u rujnu 1987. godine od nadležnih organa zatražena promjena regulacije prometa oko škole radi sigurnijeg dolaska i odlaska djece iz škole. Već je iduće godine eksperimentalno na tri mjeseca Varšavska ulica bila zatvorena za promet svim motornim vozilima.

Kraj osamdesetih godina našu školu obilježio je učenički klub u bivšoj učionici Tehničkog odgoja. Svrha je bila da učenici tamo provode slobodno vrijeme: čitaju učenički tisak, slušaju glazbu, igraju šah i slične igre te gledaju TV, a sve poradi njihovog boravka u školi dok im roditelji obavljaju radne obveze. Na taj su način djeca mogla popuniti vrijeme, a ujedno se pomagalo roditeljima koji su sve više bili zaokupljeni poslom zbog sve teže ekonomske situacije. U zemlji je rasla nezaposlenost, opadao je životni standard i rasla inflacija. Nezadovoljstvo gospodarstvom, želja za demokratizacijom i težnja za sve većom suverenošću Hrvatske, dovela je do prvih višestranačkih slobodnih izbora. Konstituiranjem nove demokratske vlasti, prvim zasjedanjem višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. godine i proglašenjem novog Ustava određeno je da Republika Hrvatska postaje jedinstvena demokratska i socijalna država s vlastitim suverenitetom. Tako i školska godina 1990./1991. započinje u novoj atmosferi. Mijenjaju se nastavni programi, osjeća se novi polet i zadovoljstvo, a škola se, kao i društvo, okreće izgradnji suverene i samostalne države temeljene na demokratskim vrijednostima.

U sedme je razrede uveden i grčki jezik. Ravnatelj škole prof. Marijan Peša dobio je od republičke Komisije za dodjelu visoko priznanje „Nagradu Ivan Filipović“, drugu nagradu te vrste u školi. Iste je godine škola preimenovana iz OŠ „Vladimir Nemet“ u OŠ „Josip Juraj Strossmayer“, a ubrzo u OŠ Josipa Jurja Strossmayera.

Samostalna Hrvatska

Tijekom Domovinskog rata trećina je teritorija Republike Hrvatske bila pod kontrolom pobunjenih Srba i okupacijom vojske JNA. Zagreb se nije našao u toj trećini te je uskoro mnogim ljudima s tog teritorija postao drugi dom. Naša je škola za 81 učenika postala mjesto nastavka obrazovanja koje im je rat u zavičaju onemogućio. Novim se učenicima različitim terapijskim tretmanima pomoglo da se prilagode novoj sredini i da prebrode stresno životno razdoblje. Uz školsko zvono često se čuo i zvuk sirena koji je podsjećao da opasnost neprestano vreba i da učenici neko vrijeme moraju provesti u podrumskom prostoru. U tim su se ratnim godinama, nepovoljnim uvjetima unatoč, u našoj školi uspješno obrazovale i odgajale nove generacije.

Godine 1992. učenici su mogli učiti njemački i grčki jezik. Roditelji i učenici prepoznali su važnost učenja klasičnih i stranih jezika te su već u prvim godinama velikom broju učenika ti jezici postali izborni.

Prepoznavši važnost informatike u novom vremenu koje dolazi, naša je škola školske godine 1995./1996. ponudila učenicima sadržaje toga predmeta. Tada se nastava, zbog nedostatka opreme, izvodila izvan školskog prostora. S vremenom je informatička oprema postala dostupnija pa je školske godine 1999./2000. uveden internet.

Kulturna i javna djelatnost tijekom rata u našoj je školi bila na zavidnoj razini. Takva se razina zadržala u poslijeratnim godinama i godinama koje su označile početak novog tisućljeća. Učitelji i učenici sudjelovali su u različitim radijskim i televizijskim emisijama. Organizirane su brojne humanitarne akcije. U vrijeme mirne reintegracije Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, kada je Domovinski rat završio, naša škola nije zaboravila one kojima je i dalje trebalo pomoći pa su organizirane humanitarne akcije “Spasimo djecu Hrvatske” i “Djeca za djecu”. Rat je doveo do sloma turističke privrede, izostanka deviznih prihoda, velike gospodarske krize. Unatoč takvom stanju naša se škola obnavljala, a potrebna nastavna sredstva i pomagala redovito su nabavljana. Školske godine 1993./1994. obnovljena je učionica broj 12. Projekt obnove školske športske dvorane dogodio se školske godine 1996./1997. Školska je zgrada obnavljana od kolovoza 2003. do rujna 2004. pod voditeljstvom ravnatelja prof. Nenada Oremuša. Ta je obnova značajno poboljšala kakvoću školskog prostora.

Sve je ratne godine naša škola bila domaćin županijskog LiDraNa, a 1995./1996. i državnog LiDraNa. Škola je 1993. godine dobila Priznanje za uspješnu organizaciju LiDraNa, a od školske godine 1999./2000. do 2002./2003. bila je domaćin županijskog Natjecanja iz hrvatskoga jezika.

Učenici naše škole sudjelovali su na mnogobrojnim natjecanjima iz različitih predmeta i često dolazili do najviše državne razine. Te je učenike zajedno sa svojim mentorima primio u Uredu predsjednika Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Godinu poslije pod vodstvom ravnateljice prof. Jadranke Fumić-Belamarić posjetili su Hrvatski sabor. Učenici osmih razreda postigli su iznadprosječne rezultate i na testiranju iz matematike koje je školske godine 2011./2012. proveo NCVV.

Ministarstvo je prepoznalo izvrstan rad učitelja te je naša škola 28. rujna 2000. godine dobila ministrovo Priznanje prigodom 135. obljetnice rada.

Republika je Hrvatska još od Deklaracije o proglašenju suverenosti i samostalnosti bila svjesna potrebe ulaska u tadašnju Europsku zajednicu. Od 1. srpnja 2013. godine potreba je realizirana, Republika Hrvatska postala je 28. članica Europske unije.

Naša je škola godinama surađivala sa školama i ostalim ustanovama u različitim europskim zemljama. Školske godine 1996./1997. započela je suradnja s Dvojezičnom saveznom gimnazijom u Oberwartu koja traje i danas. Te su godine naši učenici prvi puta posjetili Dvojezičnu saveznu gimnaziju u Oberwartu u Gradišću, a njihovi učenici našu školu. Uslijedili su posjeti učenika, studijska putovanja učitelja i terenske nastave 1999., 2001., 2003., 2004, 2007., 2010., 2011.

Suradnja s inozemnim ustanovama u školskoj je godini 1997./1998. bila posebno raznovrsna i intenzivna. Naši su učenici posjetili prijateljsku školu u Njemačkoj i Europski parlament u Strassbourgu gdje ih je primio Otto von Habsburg, Centar za nuklearna istraživanja u Karlsruheu, Tehnički muzej “Daimler-Benz” i Generalni konzulat RH u Stuttgartu.

Učenici Toma Zidić i Maja Kolar s ravnateljicom Jadrankom Fumić-Belamarić predstavljali su našu školu školske godine 1999./2000. na Milenijskom dječjem festivalu u Welingtonu na Novom Zelandu. 12. veljače 2007. godine gosti naše škole bili su učitelji iz Derbyshirea, središnja Engleska.

Svijest o europskom duhu pokazali smo i školske godine 2010./2011. kada smo obilježili europski dan broja 112 sudjelovanjem u snimanju milenijske fotografije Šime Strikomana, a na proslavama Dana Europe godinama sudjeluje naš školski zbor.

Da mislimo globalno, a djelujemo lokalno, pokazali smo školske godine 2005./2006. kada smo prigodnim programom dočekali trkače štafete “World Harmony Run”.

U školi je razvijena svijest o važnosti zaštite okoliša i škola je 24. svibnja 2005. godine proglašena međunarodnom ekoškolom. Tom je prilikom podignuta ekozastava koja i danas ponosno vijori pred školom, a vrlo uspješne ekoakcije (sakupljanje starog papira, sakupljanje plastičnih boca), predavanja i istraživanja čine ovu školu na asfaltu uspješnom ekoškolom.

Rad učitelja naše škole prepoznali su i profesori metodika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Škola je bila vježbaonicom za studente kroatistike školske godine 1995./1996. i germanistike od školske godine 1998./1999. Od 2012. godine studentsku praksu redovito obavljaju i studenti Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta, a u školi se polažu stručni ispiti iz povijesti i klasičnih jezika.

Naši su učitelji mentori i savjetnici, autori udžbenika, voditelji različitih izvannastavnih aktivnosti i projekata u kojima sudjeluje velik broj učenika i tako zajedničkim radom iz dana u dan stvaraju povijest novog stoljeća.

  • Slike ustupio Hrvatski školski muzej povodom 150. obljetnice škole